6da6fc7d-fce7-4f38-ad9b-461abf47e3fd_w1023_r1_s-635x357

Kako zaštiti djecu od nasilja?

UNICEF u Bosni i Hercegovini provodi veliki projekt pod nazivom „Sretno djetinstvo“ i njime želi javnosti ukazati na pojavu nasilja nad djecom. Ovim projektom UNICEF je uključio i institucije BiH te nevladin sektor i medije u borbu protiv nasilja. Međutim, jesmo li spremni na realizaciju, koliko je fizičko nasilje nad djecom i dalje odgojna metoda, kako uopće institucije reagiraju na nasilje nad djecom govorila je za Radio Slobodna Evropa izvršna direktorica organizacije “Zdravo da ste” iz Banje Luke Aleksandra Štrbac.

Nasilje u obitelji, fizičko kažnjavanje djece, u mnogim obiteljima u BiH i dalje je odgojna metoda. Kako centri za socijalni rad tretiraju ovu odgojnu metodu, imaju li uopće kapacitete za boriti se protiv ovoga?

Štrbac: To je jedna od stalnih preporuka koju Komitet UN daje nakon svakog izvještaja – da se pojačaju ulaganja u centre, da se pojačaju resursi centara za socijalni rad, upravo zato što su u lokalnim zajednicama oni nosioci izuzetno složenih funkcija koje se u vremenu u kojem živimo samo povećavaju, a resursi za socijalnu zaštitu i za socijalna pitanja se u isto vrijeme smanjuju. To stvara jedan nesklad, u kojem ni djeca a ni odrasli koji su u stanju socijalne potrebe nisu dovoljno zaštićeni, ne dobijaju onu zaštitu države koju po zakonima i svojim pravima imaju.

Ako porodica nije u stanju da adekvatno brine o djeci, država je potpisala da će im pomoći u tome, i kroz Konvenciju o pravima djeteta i Deklaracijom, prihvatajući koncept ljudskih prava, o kojem se, to sam primijetila, sve manje priča. Sve više pričamo o politici, i kad pričamo o aktivizmu, ne stavljamo to više u kontekst ljudskih prava, onog što je garantovano svim ljudima koji žive na ovoj planeti.

Štrbac: Mi trenutno nemamo razvijen mehanizam hraniteljstva, da bi dijete koje se izuzme iz porodice u kojoj trpi nasilje bilo dodijeljeno porodici koja bi onda brinula o njemu. Vi imate alternativu da ga držite u skloništima za žene, što se veoma često radi, ili da djeca, koja su sa majkama koje trpe nasilje, budu sa njima u skloništima za žene – kojih u BiH imamo slovom i brojem pet, pa vi sad vidite koliko to može pokriti potrebe koje imamo, ili bude smješteno u instituciju za djecu bez roditeljskog staranja.

Djeca u Bosni i Hercegovini koja trpe nasilje nemaju institucionalnu podršku u smislu njihove zaštite kroz proračune. Govori li se uopće o pravima djece na parlamentima, sjednicama brojnih kantonalnih skupština?

Štrbac: Uopšte se ne šalim kad kažem da je ovakva situacija zato što djeca ne glasaju. Političke strukture svu svoju snagu usmjeravaju na borbu za svoje pozicije i za glasove glasača, a planiranje za djecu je dosta teško i zato što nas budžetski sistem ne dozvoljava da se neki posebni projekti ugrađuju u njega. Jako je veliki broj socijalnih kategorija. Kad gledate izdvajanje Bosne i Hercegovine za socijalnu zaštitu, generalno, mi smo negdje u evropskom vrhu, što je svojevrstan apsurd, ali kad pogledate strukturu tih socijalnih davanja, tu su vam i demobilisani borci, i invalidi, sve socijalne kategorije su tu. Najmanje od tih socijalnih kategorija je djece.

Štrbac: Teško je govoriti o tome, isto kao da nas pitaju kako ćemo iskorijeniti nasilje. Nasilje nije iskorijenjeno ni u zemljama koje imaju savršenu dječju zaštitu. Njega je uvijek bilo i uvijek će ga u određenoj mjeri biti, ali mi moramo voditi računa da postoji efikasan i kvalitetan sistem zaštite koji brine o djetetu koje se nađe u toj situaciji, da bude što manje oštećeno prolaskom kroz taj sistem, da ga se dodatno ne traumatizuje i da radimo puno na prevenciji. Prosto, globalno je takva situacija da je nasilje svuda, gdje god da pogledate, TV, društvene mreže, tolerancija se spušta, nasilje postane nekako uobičajena norma ponašanja.

Kod nas se nasilje često percipira samo kao fizičko nasilje, dok se 'krv ne prolije', sve je drugo u redu: Aleksandra Štrbac
Kod nas se nasilje često percipira samo kao fizičko nasilje, dok se ‘krv ne prolije’, sve je drugo u redu: Aleksandra Štrbac

Ako djeca rastu u takvom okruženju koje ne šalje neke druge poruke, ili kao porodica ili kao društvo, onda je normalno da je nasilje u porastu. I djeca sama rješavaju svoje probleme, a kad neko nastrada, onda se svi hvataju za glavu.

Što Vaše iskustvo i Vaša istraživanja kažu – je li zaista fizičko nasilje u BiH i dalje odgojna metoda?

Štrbac: Kada djeca trpe teško fizičko kažnjavanje ili neke forme nasilja koje nisu vidljive, šta vi znate šta se dešava u četiri zida. Onda dijete treba biti ohrabreno i osnaženo da se samo iz toga čupa i vadi. Mi smo imali situaciju kada smo pravili kroz škole preventivne programe, htjeli smo da mjerimo koliko su nam ti programi uspješni tako što smo pravili jedno testiranje na početku i jedno na kraju programa. Dešavalo nam se, na primjer, kada sve to izmjerimo, da vidimo da nam se nasilje u školi povećalo. To nam je bilo šokantno u početku, ali onda shvatite da djeca nisu ni znala šta je sve nasilje, da oni tek sada znaju da prepoznaju da to što ga neko čvoka svaki dan nije normalno, da to što ga neko verbalno vrijeđa, što trpi neko verbalno zlostavljanje u školi, da ni to nije normalno, da je i to vrsta nasilja.

Štrbac: Kod nas se nasilje često percipira samo kao fizičko nasilje, dok se ‘krv ne prolije’, sve je drugo u redu. Kad onda kažete djeci da to nije u redu, da moraju biti zaštićeni od toga, onda oni prepoznaju u svom okruženju te slučajeve, kojih je zapravo jako mnogo. U Srbiji je proveden veliki program Sigurnih škola koje je UNICEF radio, jako je veliki program bio i rađena je velika evaluacija efekata tog programa. Profesor Popadić, poznati profesor, radio je tu evaluaciju i rekao da bez obzira na metodu koja je korištena, najveće poboljšanje je primijećeno u školama koje su, kako je on to lijepo rekao, ‘disale protiv nasilja’.

To su bili kolektivi koji su se udružili i posvetili tom problemu. Oni su razvijali neke druge odnose, prije svega između sebe, što se itekako odražava na atmosferu u školi, a onda se to prenosilo i na djecu koja su učila i nekonfliktno rješavanje problema, emocionalnu inteligenciju. Mijenjali su odnose između djece, radili su na toj koheziji, i zapravo ta posvećenost, to što su se oni bavili time, dalo je rezultat. A koju metodu, koji alat ćete koristiti, to je zaista manje bitno.

(Republika.ba/Izvor: RSE/Autorica: Maja Nikolić)

 




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *