epa06236900 A woman visits the 5th  International Convention of Coca Cola Collectors in Buenos Aires, Argentina, 30 September 2017. Argentine collectors of Coca Cola items celebrated their fifth convention, in which they exhibited and exchanged collectible items related to the popular drink.  EPA-EFE/David Fernandez

Bila je ‘84. u Sarajevu: Cola tek kad završi Olimpijada; Zašto je Cola u konzervama imala bolji ukus od staklenki ostala je zauvijek tajna

U Zetri se je, pored svih događaja na koje su mogli ići, nalazio veliki frižider s Colama u konzervi, nikad ih prije nije vidjela, stajale su iza stakla i mogla se je poslužiti kad god je htjela.

“Ali, meni su rekli da moram imati uniformu”, molećivo će ona.

“Džaba, nema tvog broja”, kaže žena u magacinu i ostavi je da prebire po ostacima robe.

Ona baci pogled na providne plastične kese, u njima složene suknje, pantalone, košulje, džemperi; sve nabacano na gomilu. Ponovo je potražila odgovarajuću veličinu. Iskopala je crveni Rašicin džemper s par vertikalnih plavih pruga koji joj odgovara, malo komotan. Reklo bi se da je na kopčanje da je imao dugmad, ili bar rajfešlus. Već je viđala takve po gradu, samo u roza boji.

Nosile su ih hostese, mahom cure iz Prve gimnazije. Ovi džemperi-uniforma postali su zadnji krik mode u Sarajevu. Etikete na suknji i košulji bile su neumoljive. Buljila je u njih kao da će ih hipnozom promijeniti: veličina 44. Suknja spade s njenih bokova, zakopčana, kad je navuče. Odjednom se sebi učini sićušnom, premda je generalno u svojim očima bila debela. Ovo je zbilja ogromno, pomisli. Takve brojeve nose samo starije žene, kao njena mama. Magacionerka slegnu ramenima i rukama joj poruči da nema druge. Nek se odluči za broj 44.

Nema mojih brojeva…

“Može vam šnajderica suziti…”

U drugoj kancelariji izdali su joj iskaznicu, na kojoj je, poslije njenog imena, pisalo Yug, pa onda Operater iscs-a za akred. Na crno-bijeloj slici u donjem desnom uglu akreditacije ugledala je sebe namrgođenu, stepanasto ošišane kose koja je bila moderna tih dana. Pored slike, logo sarajevske olimpijade imitira pahuljicu i olimpijski krugovi iznad loga. Uz ovaj dokument, dobila je i jednu manju plastificiranu karticu, koja omogućava pristup svim događajima u Zetri. Okačila je odmah obje akreditacije o vrat kao da prima medalju od same sebe.

“Nema mojih brojeva”, s vrata se požalila kad je stigla kući. “Morala sam uzeti odjeću nekoliko brojeva veću.”

Mama se je brzo snašla: “Ne brini, bijelu košulju već imaš, a nek’ ti Mula sašije teget suknju… Ovo ću ja uzeti sebi, taman je moj broj.”

Zadnja je upala za posao na Olimpijadi. Zato nije bilo brojeva. Već su se razgrabili. Edin Hodžić, njen školski drug odmah ispred nje u dnevniku, čiji je posao preuzela, pozvan je da učestvuje na regionalnom takmičenju u skijanju u Austriji malo prije nego što je Olimpijada počinjala. Prepustio je njoj svoje mjesto. Svaki put kad profesor prozove Hodžića na času, ona se štrecne, jer zna da je sljedeća. Spusti joj se stomak kad ugleda ruku koja se sprema da okrene list u crvenom školskom dnevniku. Edin je bio njene visine, čak i kilaže, ali nije mogla preuzeti njegovu uniformu pošto su muškarci imali drugačije. Bila mu je zahvalna što je, između posla operatera za automatsku obradu podataka na praćenju brzog klizanja na Zetri i spusta u Austriji, izabrao spust.

Klizanje je za curice

“Evo one naše”, poskoči Nešo, jedan od njenih kolega iz Druge gimnazije, u stolici kad dođe red na Bibiju Kerlu, jugoslavensku takmičarku u brzom klizanju. Na ekranu su se vrtile minute, sekunde, milisekunde.

“Kakvo joj je vrijeme?” upita.

“Pa vidiš na svom ekranu!”, odbrusi on.

Takmičari na brzom klizanju zauzimali su poze poput Spidermana, a odjeću su vjerovatno posudili od njega. Njoj su se više sviđale nakićene haljinice klizačica na umjetničkom klizanju. Utrka u brzom klizanju primicala se kraju, a tako i njen radni dan. Ona je već razmišljala o večerašnjem umjetničkom klizanju i nekoj drugoj vrsti odjeće na ledu.

“Ko će sa mnom?”, pitala je svoju malu grupu.

Njena raja u kabini je odmahnula glavom.

“Kakvo klizanje, to je za curice. Ja samo idem na hokejaške utakmice u Zetri”, rekao je Igor.

Ostali su imali slično stajalište.

“Onda ću sama”, promrmlja više za sebe. “Idem ja i na hokej”, izjavi glasnije. “Kanađani su mi već dali značku sa zastavom Kanade i šešir.”

“Što bih ja volio da sam žensko”, na to će Igor.

“Dijelili su i muškarcima”, reče ona. “Jednom momku su dali palicu.”

“J… mi se za palicu”, reče on, pa onda izjavi: “Da mi je hokejašku majicu od njih…”

“Đe li nam je sad Edin?”, zamisli se Nešo.

“Đe će bit’, skija se po Austriji”, odgovori mu Igor. “Da je i meni, da ne sjedim u ovom ćumezu.”

Čudan je bio Igor, pomisli. Ovo je bilo najbolje mjesto na svijetu gdje si se mogao zadesiti ovih dana.

Odmah ili kasnije

U Zetri se, pored svih događaja na koje su mogli ići, nalazio veliki frižider s Colama u konzervi. Nikad ih prije nije vidjela. Stajale su iza stakla i mogla se je poslužiti kad god je htjela. Zašto je Cola u konzervama imala bolji ukus od staklenki, ostala je zauvijek tajna kao i recept Coca Cole.

S bratom se je posvađala čim je ušla u kuću s punom kesom limenki Coca Cole. On je htio da ih odmah piju, ona je htjela da ih ostave za kasnije.

“Daj da ih popijemo”, molio je.

“Nek’ imamo za kasnije”, odgovorila je.

“Kad je to tvoje kasnije?”, pitao je.

Mama se je umiješala s rješenjem, da popolove.: “Nek’ on svoje pije sad, a ti svoje ostavi za kasnije”, presudila je.

“Onda će tražiti moje kad popije svoje”, bunila se ona.

Nema više Olimpijade…

“Daj mu!”, rekla je mama ozbiljnim tonom kad je on ljutit otišao u svoju sobu i zalupio vratima.

Igor je izjavio da mu ne pada na pamet da ide na zatvaranje Igara: “Ma, šta će mi ta budalaština!”

Ostali momci su se solidarisali s njim. Ona je opet otišla sama. Ali, kad sjede na stepenište velike dvorane u Zetri, ni ona više nije bila sretna. Kao da je nešto od Igorove mrzovolje prešlo na nju. Jeste sve bilo glamurozno i lijepo, ali nema više, pomisli. Završna ceremonija označi svršetak ovog kratkog, neobičnog dijela njenog života; povratak u školu, na jednu stranicu iza Edina Hodžića u crvenom školskom dnevniku.

“Nema više Olimpijade”, reče ona žalosno svojim ukućanima.

Brat se sklupča pored nje na kauču i molećivo reče: “Seko, daj nam po jednu Colu iz onog tvog šteka.”

(Republika.ba/Izvor: Al Jazeera/Autorica: Emira Hrnjić Larson)




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *